KBG, list učenika OŠ "Retfala", Osijek, šk. god. 2019./2020.

Djeca u svijetu površnosti i nasilja ONI NE VJERUJU

Djeca u svijetu površnosti i nasilja ONI NE VJERUJU

Zastrašujuće je koliko neka djeca mogu sakriti problema, iza samo jednog osmijeha, i koliko se pojedinci ustvari boje svega. Zastrašujuće je to kada znate da netko za sebe misli da nije vrijedan življenja, i zastrašujuće je to što netko uopće ne vjeruje da postoje pravi prijatelji. Ne vjeruje da uopće postoji takva osoba koja bi mogla biti uz njih, koja bi im mogla pomagati, izlaziti s njima van, smijati se s njima, plakati s njima…

 

Današnje generacije mladih? Tema je to o kojoj bismo mogli govoriti u nedogled. Ima tu mnogo problema, svačega što ni djeci ni odraslima nije jasno. Ipak, najveći problem je, čini mi se, maltretiranje i nasilje nad drugom djecom. Mnogo se toga poduzima u takvim situacijama, ali kao da se – što se odrasli više trude – stanje sve više pogoršava.

Na društvenim mrežama često se mogu pročitati izjave tinejdžera čak i da će se ubiti. Mnogi su u teškoj depresiji. Njima je sve crno, odustali su od svih ljudi na cijelome svijetu, misleći da ih nitko ne može razumjeti. Ne dopuštaju drugima da dopru do njih, da razgovaraju s njima. Postavljaju slike kojima jasno pokazuju kako misle da nisu vrijedni biti na ovome svijetu, i kako ih ostali ne žele. Nekima po društvenim mrežama pojedinci pišu da nisu vrijedni života. Možete govoriti da time uništavaju nečiji život, ali njima to ništa ne znači.

 

SVE ŽELE BITI POPULARNI

A kada se nekome takva poruka napiše bezbroj puta, počinje se tako i osjećati, a mučenje ne prestaje. Postaje sve teže i teže. Veliki broj zlostavljanih utjehu pronalazi u samoozljeđivanju, odnosno u ožiljcima na rukama. Mnoge se djevojčice (katkad i dječaci) izgladnjuju jer im vršnjaci govore da su „debele“. Ništa im nije dovoljno dobro ni dovoljno lijepo, pa i sebe ne smatraju lijepima, gube samopouzdanje i strpljenje. Čini im se da život koji žive, u strahu, vjerojatno uopće nije vrijedan življenja.

Mi mladi nepromišljeni smo, ne razmišljamo o posljedicama, besmisleno povrjeđujemo ljude oko sebe, često razočaramo i usprkos upozorenjima. Primjerice, kada u razred dođu novi učenici, većina njih je sramežljiva, povučena… Većina njih plaši se neprihvaćanja i vrijeđanja, a upravo to često im se događa. Osobito ako je netko malo drugačiji nego drugi, ako odijeva tamnije boje, ima drugačiju frizuru i sl. odmah je „čudak“, odmah ne valja.

Svi u današnjoj generaciji žele i vole biti popularni, žele brzo odrasti. Danas vrijediš onoliko koliko lajkova imaš na slici, koliko dečki ili cura trči za tobom. Ljude većinom procjenjujemo na temelju vanjštine. Čim netko nema „tonu“ šminke na sebi i ne izgleda kao princeza/princ (makar bila lijepa/bio lijep), čim nema skupe stvari, nije dovoljno dobar. U strahu od ruganja većina djece svoje mišljenje o raznim stvarima zadrži u sebi. A čak i djeca koja se rugaju zauzimaju se za nečije tuđe mišljenje kako oni ne  bi postali predmet ismijavanja.

 

„ČUDACI“ SU OPASNI

Za „čudnu“ djecu odmah se pretpostavlja da ne vjeruju u Boga, kao većina, da poštuju „raznorazne gluposti“, da „nisu vrijedni biti ovdje“, nepromišljeno (vjerojatno u polušali) o njima se govori čak i da bacaju kletve na druge i sl. A takva djeca vrlo često su najosjećajnija djeca u razredu, koja mogu razumjeti tuđe probleme, mogu dati odlične savjete, može se s njima ugodno porazgovarati, i stvarno mogu pomoći.

Ljudima se uopće više ne zapaža kvalitetna osobnost, koliko im je stalo do ostalih, koliko se brinu o drugima, koliko im je važna tuđa sreća. Imati vlastito mišljenje, i ne ga mijenjati samo zbog osoba koje će ti se rugati, nepoželjno je. Treba imati „petlje“ i psihičke snage u današnjoj generaciji izreći svoje mišljenje koje nije slično većinskom. Za utjehu takvim osobama može biti da su u prošlim vremenima upravo takvi „čudaci“ i izgradili ono ponajbolje u svijetu. Uspjeli su to jer su vjerovali u ono što govore, zauzimali se i izborili za to.

I to je, nažalost, današnji svijet mladih. Mnoga djeca od 13 godina depresivnija su od starijih; toliko mrze svijet, toliko im je sve crno. Kada roditelji i rodbina govore o prošlim vremenima, gledamo ih i ne vjerujemo. Oni s 13 godina nisu znali što je depresija, a ne da su ju proživljavali. S 13 godina rijetko su čuli za samoubojstvo, a ne da su se htjeli ubiti. Očigledno, s našom generacijom nešto zaista ne valja…

 

NESNALAŽENJE RODITELJA

Na naše ponašanje i odnos prema svijetu i ljudima veliki utjecaj imaju mediji, jer ih često ne upotrebljavamo na pravi način i u korisne svrhe. A vjerojatno najsnažniji utjecaj imaju društvene mreže koje omogućuju anonimnost i neodgovornost pojedinca koji pokrene neko zlostavljanje. Zlostavljanje koje će, ako se dogodilo u djetinjstvu, vrlo vjerojatno ostaviti posljedice na osjećaje, stavove i razmišljanja tijekom nečijega cijelog života.

Odrasli su odgovorni za nas i većinom se trude da to razumiju i promijene, ali malo to pomaže. Ono što roditelji kažu, često se ne poštuje. Naprotiv, mi djeca počeli smo utjecati na odrasle. Velika većina djece roditeljske riječi smatra praznima i ništa im ne znače. I roditelji više ne znaju što raditi. Mnogi počinju okrivljavati sebe, postaju depresivni, valjda misleći da je, kako se kaže, dijete odraz roditelja. Nekad je to vjerojatno bilo tako. Ali danas, definitivno – ne.

Trenutačno se čini da ne postoji način da sve to prestane, jer to već poprilično dugo traje, proširilo se, ukorijenilo, prešlo u naviku…. A svi smo od svega tog silnog vrijeđanja nas  i onih oko nas željni biti voljeni, imati nekoga pokraj sebe… Možda baš zbog toga mnoge djevojčice i dječaci već s 13 godina ne mogu na prste jedne ruke izbrojati sve svoje dečke/cure. Ili s 15 godina već idu po noćnim kubovima i slušaju narodnjake. No, za ovo posljednje ipak su mnogo više (ne)odgovorni djetetovi roditelji.

 

TO JE ZASTRAŠUJUĆE

Na mladima budućnost ostaje. No, kakva nas budućnost očekuje? Svi će svakoga vrijeđati, omalovažavati?… Ili ćemo shvatiti da svi trebamo zajedno učiti, odrastati, igrati se, ostvarivati zamisli i snove? Da se ne trebamo  žuriti, jer sve dođe s vremenom. A djetinjstvo je jedno; zašto to upropastiti, sebi ili bilo kome? Kada jednom prijeđeš granicu, odrastao si do kraja života. Ali dijete si samo jednom.

Upitno je misle li odrasli kako će izgledati budućnost koja ovisi o nama, djeci, koji već i sami sebe uništavamo. Što ćemo tek od budućnosti učiniti? O tome se stvarno mora početi mnogo ozbiljnije razmišljati ako ne želimo iste probleme prenijeti i na iduće naraštaje.

Današnje mlade generacije skrenule su sa svoga prirodnog puta. Gotovo svi se nešto pretvaraju, nose maske. A ono što je iza tih maski nekada zna biti jako zastrašujuće. Čak i u djece koja ne izgledaju kao da imaju probleme, ili koja su i sami zlostavljači. Zastrašujuće je koliko neka djeca mogu sakriti problema, iza samo jednog osmijeha, i koliko se pojedinci ustvari boje svega. Zastrašujuće je to kada znate da netko za sebe misli da nije vrijedan življenja, i zastrašujuće je to što netko uopće ne vjeruje da postoje pravi prijatelji. Ne vjeruje da uopće postoji takva osoba koja bi mogla biti uz njih, koja bi im mogla pomagati, izlaziti s njima van, smijati se s njima, plakati s njima…

Oni u to ne vjeruju. A život je jedan.

Napisala: Leonarda Babac, 7.a

Tagged with:    

About the author /


Related Articles