KBG, list učenika OŠ "Retfala", Osijek, šk. god. 2017./2018.

Povjesničar Danijel Jelaš – IMAO SAM DOBRU EKIPU

Danijel J web

*Kao dobar dio tadašnje djece, puno smo vremena provodili vani. Igrao sam se s prijateljima, išli smo u duge vožnje biciklom. To je bilo vrijeme kada su se više počele igrati računalne igrice.

 Kao zaposlenik Državnog arhiva u Osijeku Danijel Jelaš, osim uobičajenih arhivističkih poslova, obavlja dužnost arhivskog pedagoga – osobe zadužene za osmišljavanje i izvođenje edukativnih programa za učenike, studente i građane. Prethodno je radio u osnovnoj i srednjoj školi te magistrirao i doktorirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu srednjovjekovnu povijest. Od prošle godine radi kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu u Osijeku.

Kao istraživač povijesti, ponajviše se zanima za povijest Slavonije u srednjem vijeku, napose Osijeka, Vukovara, Iloka, Đakova ili Valpova.

Što je utjecalo na izbor Vašeg budućeg školovanja i današnjeg zanimanja?

I kao dijete volio sam jako puno čitati i učiti o svijetu koji me okružuje i ljudima u tom svijetu. Onda je nekako uvijek bivalo da u knjigama najviše zastajem na onim poglavljima koja se tiču povijesti i geografije. Ti interesi me zapravo nisu napustili do dana današnjeg tako da to je i dandanas tako – najviše volim čitati i učiti o svijetu i ljudima.

Kako izgleda Vaš jedan radni dan?

Ujutro, kad dođem u arhiv, počnemo raditi sa starim  dokumentima. Vidimo je li došao neki istraživač kojega neki dokument zanima. Potom ih nosimo u našu čitaonicu gdje dokumente koji su izmiješani treba malo bolje posložiti. Biramo i dokumente koje možemo izložiti i pokazati javnosti što sve od tog pisanog blaga mi u arhivu čuvamo.  Kada dođu učeničke grupe, učenike provodim arhivom, pričam im o povijesti arhiva, o povijesti Osijeka.  A kada završi radni dan u arhivu, odlazim na Filozofski fakultet gdje studentima predajem povijest srednjega vijeka.

 

JELI SMO PODERANE GAĆE

Kako je bilo biti učenikom OŠ „Retfala“?

Jako lijepo. Kad sam krenuo u školu, bila je ona jako nova. Mislim da sam bio druga generacija koja ju je pohađala. Sve je bilo novo – novi namještaj, nova didaktička sredstva, nova dvorana. Škola mi je bila blizu kuće pa sam mogao ići pješice i, ono najvažnije – imao sam dobru ekipu, dobro smo se zabavljali.

Koji Vam je predmet bio najdraži?
Povijest i geografija.

A najdraži nastavnici?

Najdraži su mi bili nastavnica Ljubica Potkovac koja mi je predavala povijest, te moje razrednice Ljubica Kotromanović i Zdenka Cvijanović. Ne bih htio nikoga nepravedno izostaviti, ali uglavnom je sve to bilo vezano uz predmete koje sam najviše volio.

Je li Vam neki događaj iz osnovne škole ostao u posebnom sjećanju?

Iako se možda u prvu ruku neće činiti kao neki lijepi događaj, najupečatljivije mi je bilo kada smo za vrijeme Domovinskog rata mi peti i šesti razredi bili šest mjeseci u Slovačkoj. Bila je to škola u izbjeglištvu i koliko god je to učenicima, naravno, bilo teško, i koliko god je rat traumatičan i težak događaj, opet je tu bilo jako lijepih situacija, prijateljskih trenutaka, druženja, jer smo zapravo moji prijatelji iz razreda i ja živjeli zajedno punih 6 mjeseci. Tu su se rodila i neka dugogodišnja prijateljstva.

Jeste li bili skloni nepodopštinama?

Nisam.

Kakva je bila školska užina?

Školska užina bila je otprilike jednaka onome što smo jeli za užinu kod kuće. Možda se po nekim  današnjim standardima danas ne bi smatrala baš najzdravijom, ali bili su tu sendviči, hrenovke, burek, langošice – koje smo mi zvali poderane gaće. Dobili smo i kakao, bijelu kavu, mlijeko, čaj. U pravilu, bili smo zadovoljni.

 

VRIJEME ZA HOBIJE

Koja Vam je lektira bila najdraža?

Izdvojio bih dvije knjige koje sam jako volio kao dijete. Jedna je „Vlak u snijegu“ Mate Lovraka. Nju sam pročitao barem deset puta i volio sam ju zato što je to jedna lijepa dječja priča o prijateljstvu, o zajedništvu i poštenju, a isto tako je i povijesna priča koja govori o životu na selu u prvoj polovici 20. stoljeća. Od dječje poezije svakako mi je najdraža knjiga bila zbirka pjesama Luke Paljetka „Miševi i mačke naglavačke“. U moje vrijeme bilo je dosta uobičajeno da priče ili dječje pjesme budu objavljene na kasetama. Kao mali imao sam kasetu koju sam jako rado slušao jer su na njoj bile simpatične i šaljive pjesme o životinjama.

Jeste li išli na izlete i ekskurzije?

Jesmo. Još i u nižim razredima obilazili smo Hrvatsku i tadašnju Jugoslaviju. Imali smo sjajnu ekskurziju u trećem razredu u trakošćanski dvorac, a u četvrtom smo išli u Postojnu u Sloveniji i u Pulu. Bilo nam je jako lijepo i na ekskurziji u osmom razredu. Obišli smo Crikvenicu, Krk, vidjeli Bašćansku ploču, obišli otok Košljun… Dosta smo putovali, a za vrijeme rata je to, recimo, malo stalo. Nije se baš moglo putovati, ali mimo toga, vrlo smo često putovali.

Kako ste provodili svoje slobodno vrijeme?

Kao dobar dio tadašnje djece, puno smo vremena provodili vani. Igrao sam se s prijateljima, išli smo u duge vožnje biciklom. To je bilo vrijeme kada su se više počele igrati računalne igrice, tako da smo prijatelj i ja puno vremena provodili i za računalom.

Imate li sada hobije?

Imam dva hobija uz koje najviše volim provoditi svoje slobodno vrijeme. Jako volim glazbu i  bavim se glazbom još od osnovne škole. Već sam tada svirao u tamburaškom orkestru, a kasnije sam počeo svirati gitaru. Moj drugi hobi je fotografiranje.

Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Imam želje – baviti se i dalje poviješću, raditi s mladim ljudima i, naravno, nastojati imati dovoljno vremena i za svoje hobije.

Razgovarale: Tena Bogut, 8. c

About the author /