KBG, list učenika OŠ "Retfala", Osijek, šk. god. 2017./2018.

Nina Hrgović i Alen Pekić iz Luksemburga – MAŠTAMO O KAVI S PRIJATELJIMA

fbt

*Nema mnogo kafića niti kulture višesatnog ispijanja kave. Ljudi jako puno rade i nemaju previše slobodnog vremena. Međutim, ono što je najvažnije – ovdje se prilikom zapošljavanja  gleda prvenstveno kvaliteta kandidata, a trud se itekako cijeni i nagrađuje.

*Imati priliku surađivati s velikim brojem ljudi iz čitavoga svijeta je nešto zbilja posebno.

Bivši učenici „OŠ Retfala“ Nina Hrgović i Alen Pekić danas žive u Luksemburgu. Ispunili su si san o tome da će sami naći posao u struci koji ih ispunjava i od kojeg dobro žive. Nina je profesorica engleskog jezika u Europskoj školi u Luksemburgu, a Alen je voditelj IT projekata u EU instituciji Office des publications koja pripada Europskoj komisiji. Kada nisu u Luksemburgu, rado posjete Osijek i Hrvatsku, no putuju i svijetom. Oni su primjer kako tijekom studija u Osijeku možeš steći razna iskustva koja će te učiniti konkurentnim na tržištu rada Europske unije.

Koja je vaša najljepša ili najznačajnija uspomena iz osnovne škole?

Nina: Puno je lijepih uspomena iz osnovne škole. Iako sam u vašu školu krenula u sedmom razredu, stigla sam se u te dvije godine baviti svakakvim aktivnostima i steći neke lijepe uspomene. Neka od najdražih sjećanja vezana su uz maturalac  na Lopud na kraju sedmoga razreda, pripreme za natjecanje iz hrvatskog s profesoricom Grigić, predstava iz engleskog koju je vodila moja razrednica, profesorica Cvijanović.

Alen: Davno je to bilo, tako da se ne mogu možda sjetiti nekog određenog događaja, ali najviše cijenim brojna prijateljstva koja su tada nastala. Danas, nakon 15 godina, i dalje sam u kontaktu s velikim brojem prijatelja iz osnovne škole.

Koji vam je bio najdraži predmet kada ste išli u školu?

Nina: Najdraži su mi bili biologija, hrvatski i engleski jezik. Zvuči pomalo nespojivo, ali biologija mi je oduvijek bila zanimljiva. Volim prirodu i fascinira me kako sve tako sladno funkcionira. S druge strane, jezici su mi oduvijek dobro išli tako da sam na kraju i odlučila studirati engleski jezik i književnost.

Alen: Iako je bio izborni, najdraži predmet mi je bila informatika – što možda i ne iznenađuje s obzirom da se danas bavim informatikom. Od malih nogu oduvijek sam visio za kompjuterom tako da mi je taj predmet definitivno bio najdraži.

Sjećate li se nekog predmeta kojeg uopće niste voljeli?

Nina: Stvarno se ne mogu sjetiti niti jednog predmeta koji mi je bio baš mrzak. Ako moram nešto izdvojiti – jedino se sjećam da nisam baš previše uživala na satovima zemljopisa i povijesti. Nisam preveliki fan štrebanja činjenica, to mi je nekako bilo dosadno.

Alen: Ako baš moram izabrati, nisam volio predmete poput povijesti, u kojima sam morao bubati činjenice napamet. Više sam volio predmete poput matematike, fizike i biologije u kojima sam mogao razumjeti temu i onda objasniti svojim riječima.

 

RAZMJENA JE NEŠTO POSEBNO

Što ste studirali i na kojim fakultetima?

Nina: Studirala sam engleski jezik i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku, nastavnički smjer.

Alen: Studirao sam poslovnu informatiku na Ekonomskom fakultetu i Agroekonomiku na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku.

Bili ste oboje predsjednici lokalnog odbora studentske udruge AIESEC u Osijeku. Koji je glavni cilj AIESEC-a (zašto postoji)?

Alen i Nina: AIESEC je najveća međunarodna svjetska udruga studenata, prisutna u više od 110 zemalja svijeta, čiji je cilj razvijanje liderskih vještina kod mladih ljudi kroz različite oblike međunarodne studentske razmjene i projekte. Lokalni odbor u Osijeku postoji već više od 50 godina.

Kada ste vi bili predsjednici AIESEC-a u Osijeku, koliko je otprilike bilo članova u lokalnom odboru?

Alen i Nina: Tijekom oba naša mandata bilo nas je oko 30 aktivnih članova podijeljenih u 5 timova.

Jeste li vi ikada sudjelovali u razmjeni studenata?

Nina: Budući da sam se u AIESEC uključila na završim godinama fakulteta, osobno  nisam sudjelovala u studentskoj razmjeni, ali sam prisustvovala na velikom broju konferencija. Najdraža mi je bila studentska konferencija u Talinnu, u Estoniji, gdje se okupilo više od 200 mladih iz čitavog svijeta. Imati priliku surađivati s tolikim brojem ljudi iz čitavoga svijeta je nešto zbilja posebno. S nekima od njih sam i dandanas u kontaktu.

Alen: Godine 2011. bio sam izabran u selekciji studenata iz cijelog svijeta za CEED (Cultural Envoy for Exchange Development) poziciju na sveučilištu Yale u Americi.  Tijekom dva mjeseca u Americi radio sam na raznim projektima, mentorirao članove izvršnog odbora AIESEC Yale te držao treninge i predavanja ostalim studentima. Naravno, iskoristio sam priliku i da posjetim New York, Boston i Chicago. Iskustvo je bilo fenomenalno; preporučio bih svima da odu na razmjenu ako imaju priliku.

 

LUKSEMBURG JE UREĐENA DRŽAVA

Gdje danas živite i čime se bavite?

Nina: Živimo u Luksemburgu. Ja radim kao profesorica engleskog jezika na Europskoj školi u Luksemburgu. To je internacionalna škola koja se sastoji od vrtića, osnovne i srednje škole, a pohađa ju oko 1500 učenika podijeljenih u nekoliko jezičnih odjela.

Alen: Ja radim kao voditelj IT projekata u EU instituciji Office des publications koja spada pod Europsku komisiju. Office des publications je inter-institucionalni ured čiji je zadatak objaviti publikacije Europske unije. Temeljne aktivnosti uključuju proizvodnju i distribuciju pravnih i općih publikacija u raznim papirnatim i elektroničkim formatima, upravljanje raznim web stranicama koje se pružaju državljanima, vladama i tvrtkama EU, te digitalni pristup službenim informacijama i podacima iz EU.

Je li bilo teško priviknuti se na život u Luksemburgu?

Nina: Luksemburg je mala država čiji je glavni grad, također Luksemburg, tek nešto veći od Osijeka. Grad je izrazito internacionalan i većinu stanovnika čine stranci i doseljenici. U tom smislu se ovdje nikada nisam osjećala kao stranac i sama prilagodba nije bila teška. Moj najveći strah kada sam se doselila bio je vezan uz pronalazak posla, ali već nakon dva mjeseca pronašla sam prvi posao i od tada sam promijenila nekoliko radnih mjesta.

Alen: Prilagodba je bila lagana. Iako je grad internacionalan (60% stanovništva su stranci) relativno je malen, miran i čak podsjeća na Osijek. Država, a i grad, su izuzetno sređeni, zelene površine su posvuda, ljudi su susretljivi, jedino je vrijeme loše. Najčešća prognoza za Luxembourg je nažalost kiša.

Koje su glavne razlike između Osijeka i Luksemburga?

Alen i Nina: Luksemburg je vrlo uređena država i većina stvari je jednostavnija i brža nego u Osijeku. Primjerice, sve liječničke ordinacije su privatne pa je usluga puno brža i bolja, a država sufinancira zdravstvene usluge. Sve birokratske usluge su informatizirane, nema višesatnog čekanja na šalterima kao kod nas. S druge strane, najveći problem su izrazito visoke stanarine, život u gradu je vrlo skup, posebno kada su u pitanju uslužne djelatnosti, odlazak u restorane i sl. Trgovine radnim danom rade najčešće do 18 sati, nedjeljom su sve zatvorene. Nema toliko kafića niti kulture višesatnog ispijanja kave. Ljudi jako puno rade i nemaju previše slobodnog vremena. Međutim, ono što je meni osobno najvažnije – ovdje se prilikom zapošljavanja  gleda prvenstveno kvaliteta kandidata, a trud se itekako cijeni i nagrađuje.

 

NEĆU S DIPLOMOM OD VRATA DO VRATA

Što vam najviše nedostaje iz Osijeka?

Alen i Nina: Najviše nam nedostaju obitelj i prijatelji. Živjeti u stranoj zemlji, daleko od dragih ljudi nije jednostavno. Često maštamo o kavi prijateljima s kojima se mogu dobrano napričati (i to na hrvatskom jeziku!)

Znate li što o školstvu u Luksemburgu?

Nina: Radila sam na dvije srednje škole u Luksemburgu tako da znam ponešto. Prvo, ovdje postoje državne srednje škole koje su besplatne i u kojima rade nastavnici koji su luksemburški državljani. Ove škole prate nacionalni program koji stavlja veliki naglasak na jezicima pa učenici od najranije dobi uče luksemburški, francuski i njemački jezik. U srednjoj školi počinju učiti i engleski. S druge strane, postoji i nekoliko internacionalnih privatnih škola te dvije europske škole u kojima se školuju djeca zaposlenika Europske unije.

Općenito govoreći, ovdašnji školski sustav znatno se razlikuje od našega. Prvo, djeca u osnovnu školu ovdje kreću nešto ranije. Osnovna škola traje 6 godina te djeca s 11 godina kreću u srednju školu koja traje do 18 godine života.  Većina učenika u Luksemburgu po završetku škole govori najmanje četiri jezika! Međutim, učenici luksemburških škola na PISA testiranju do sada nisu postizali zapažene rezultate pa se i ovdje vodi diskusija oko učinkovitosti obrazovnog sustava.

Koji je vaš najveći uspjeh u životu?

Nina: Teško pitanje! Uvijek sam u životu bila perfekcionist kada je škola u pitanju i bavila se svakakvim aktivnostima, međutim, put u nepoznato i snalaženje u stranoj zemlji o kojoj prije dolaska nisam znala gotovo ništa bio je dosada najveći izazov. Iako je bilo teških trenutaka, vjerujem da sam se uspješno nosila sa svim izazovima i danas mogu reći da sam uistinu zadovoljna i zahvalna na svemu što sam postigla do sada.

Alen: Ponosan sam što sam si osigurao život kakav sam i htio. Rekao sam si da nakon fakulteta neću biti još samo jedan student s diplomom u ruci koji ide od vrata do vrata i moli da ga netko primi. Brojne aktivnosti tijekom studiranja (AIESEC, Microsoft Student Partner, demonstrator na fakultetu, projekti u Americi, brojni seminari i konferencije, rektorova nagrada, top 100 studenata itd.) omogućile su mi da nakon fakulteta biram koji posao želim. Danas sam sretno oženjen, radim posao koji volim, a većinu slobodnog vremena provodim putujući po svijetu.

Razgovarala: Katarina Galinec, 6.d

Nina With students - Cake sale at school

Alen at work web

About the author /