KBG, list učenika OŠ "Retfala", Osijek, šk. god. 2017./2018.

Jasmina Pacek, kostimografkinja i dizajnerica – TRUDIM SE DA NE BUDU POZERI

Jasmina Pacek

*Hrvatsko je školstvo jako dobro (i prije kurikularne reforme, a vjerujem da će biti još bolje nakon nje). Jedan od glavnih razloga zašto sam se s obitelji vratila iz SAD-a u Hrvatsku jest da bi moja kći prošla opće (dakle osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje) baš kod nas.

*Moj rad sa studentima uključuje puno praktičnog rada, puno istraživanja, isprobavanja, kreativnosti, a vrlo malo klasičnih predavanja. Vjerujem u važnost primjene znanja i vještina, ne u „bubanje“ informacija.

 

Izv. prof. art. Jasmina Pacek, dobitnica mnogih nagrada za kostimografiju, dizajnerica i predavačica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i u inozemstvu, koja se školovala i radila i u SAD-u i u Aziji, govori nam o svomu poslu, iskustvima i razmišljanjima.

Kada ste se odlučili baviti umjetnošću? 

Pred kraj srednje škole. Dvoumila sam se tada između studija psihologije i umjetničkih studija tekstilnog/modnog dizajna ili kostimografije.

Koliko je i po čemu umjetnost važna u odnosu na, primjerice, matematiku ili prirodne znanosti?

Umjetnost je jednako važna kao i prirodne znanosti jer omogućuje pojedincu kreativno izražavanje. Ali budući da sam se veći dio svog života bavila primjenjenom umjetnošću, uvijek sam se bavila i takozvanim „inžinjerskim“ i „estetskim“ izazovima. Mislim da je primjenjena umjetnost puno kompleksnija od drugih oblika umjetnosti jer zahtijeva zadovoljavanje svih tehničko-funkcionalnih komponenti uz one kreativno-ekspresivne.

U životu sam se bavila različitim aspektima umjetnosti. Prvo kroz dizajn modnih i tekstilnih kolekcija u Hrvatskoj i SAD-u, gdje sam godinama radila u modnoj industriji. Potom sam magistrirajući tekstilnu umjetnost i kostimografiju počela istraživati kazališni umjetnički medij. U visokom školstvu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i ostalim međunarodnim institucijama gdje predajem bavim se pedagoškom i edukativnom stranom umjetnosti, a u posljednje dvije godine – specijalizirajući se na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju kreativne terapije, smjer art terapije – bavim se terapijskim svojstvima umjetnosti.

Koji su najveći umjetnički projekti na kojima ste do sada radili?

Do sada sam bila autor preko 50 kazališnih predstava kao kostimograf i/ili scenograf, a posljednji veći projet bili su kostimi za operu “Prodana nevjesta” u Princeton Opera House u SAD-u gdje sam prošle godina radila s međunarodnim autorskim timom.

U Hrvatskoj mogu izdvojiti Operu „Norma“ u produkciji HNK u Osijeku za koju sam dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju kostimografiju u 2013. Godini, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo dramskih umjetnika za kategoriju opera, drama i balet. Također mi je draga i INOVA GRAND PRIX – Nagrada Nikola Tesla za najbolju hrvatsku inovaciju  u 2014. za “Neutralni kazališni kostim” jer je to nagrada koja je u konkurenciji znanstvenih inovacija prvi puta dodijeljena za primjenu u umjetnosti.

 

MNOGO PRAKTIČNOGA RADA

Što sve kostimografi rade?

Kostimografi su dio autorskog tima koji stvara kazališnu predstavu. Oni analiziraju likove predstave, kako su upisani u teksu i/ili kroz redateljsku i glumačku viziju, istražuju povijesne periode u kojima se predstava dešava, izrađuju idejne i tehničke skice kostima, biraju materijale, sudjeluju u izradi kostima, obavljaju probe na glumcima i pjevačima, određuju ukupni styling svakog izvođača uključujući šminku i frizuru, vode kostimografske probe te rade korekcije kostima. Sve to s ciljem stvaranja različitih vizualnih kostimogarfskih efekata na pozornici. Ponekad je cilj napraviti povijesne replike, ponekad nešto potpuno unikatno i nikad viđeno, a postoji i puno varijanti između.

Jeste li zadovoljni svojim poslom na Akademiji? 

Jesam. Na Akademiji radim kao profesor kostimograske grupe predmeta, ali i kao prodekanica za studijske programe i cjeloživotno učenje. To znači da imam prilike raditi na formiranju potpuno novih studija kojih prije nije bilo na Sveučilištu u Osijeku.

Kako radite i kakav je Vaš odnos sa studentima? 

Moj rad sa studentima uključuje puno praktičnog rada, puno istraživanja, isprobavanja, kreativnosti, a vrlo malo klasičnih predavanja. Vjerujem u važnost primjene znanja i vještina, ne u „bubanje“ informacija. Vjerujem u metorski način rada, i studente doživljavam kao mlade kolege koji će vrlo brzo biti na tržištu rada koje je u našoj struci vrlo okrutno.

Trudim se da nauče kako biti pouzdan član tima (jer kazalište je isključivo timski rad), da budu vrijedni, kreativni, radoznali,  istraživački raspoloženi, da ne budu „pozeri“, nego da budu radišni. Da budu svjesni svojih vještina, kao i to da se stalno moraju dalje usavršavati i da je učenje cjeloživotni proces. Oni koji to shvate sigurna sam da će biti uspješni, a oni kojima je takav način rada „naporan i težak“ obično završe u nekim drugim profesijama.

 

NAŠE JE ŠKOLSTVO VRLO DOBRO

Bavite se i dizajnom?

Bavila sam se godina modnim i tekstilnim dizajnom, kao i dizajnom interijera. Većim dijelom u SAD-u, gdje sam radila za velike međunarodne korporecije, vodila dizjanerska studija radeći kao art direktor i direktor dizajna, vodila proizvodnju kolekcija u Aziji, te predstavljala kolekcije na sajmovima u New Yorku i ostalim velikim modnim centrima.

Jeste li nešto iz osnovne škole primijenili u svome sadašnjem načinu rada?

Osnovna škola je baza za sve daljnje obrazovanje u životu i jako vjerujem da je hrvatsko školstvo vrlo dobro (i prije kurikularne reforme, a vjerujem da će biti još bolje nakon nje). Jedan od glavnih razloga zašto sam se s obitelji vratila iz SAD-a u Hrvatsku jest da bi moja kći prošla opće (dakle osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje) baš kod nas. Mislim da su najvrjednije što sam ponijela iz osnovne škole razvijene radne navike i disciplina.

Koji vas je učitelj najviše usmjeravao i koje ste predmete voljeli?

To je definitivno bila moja razrednica od 5. do 8. razreda, nastavnica Radojka Podunavac, koja je predavala matematiku. Zbog njenog sam se sistematičnog i praktičnog načina rada i bila odlučila za matematičku gimnaziju (tada CUO „Braća Ribar“, smjer matematičko –informatički). No kada sam došla u srednjoškolsko okruženje, ono nije bilo tako matematički poticajno pa sam se više počeala zanimati za društveno-humanistička i umjetnička područja.

Inače, tijekom osnovne škole išla sam i na natjecanja iz matematike i vjerujem, koliko se sada sjećam, da mi je matematika bila najzanimljivija. Mislim da je razrednica Podunovac tome najviše doprinijela. Imala je praktičan način predavanja, sve je imalo svoju primjenu, i kao osoba je bila izrazito dosljedna i pravedna.

 

KREATIVNOST NIJE BILA NA CIJENI

Jeste li ostali u kontaktu s nekim od svojih učitelja?

Nažalost, budući da sam živjela u puno zemalja i na dva kontinenta, nisam ostala ni sa kim u direktnom kaontaktu, ali mi ih je uvijek drago sresti u gradu ili na našim obljetnicama.

Što vam se najviše, a što najmanje svidjelo u OŠ „Retfala“?

Tada  je to bila OŠ „Vladimir Nazor“ i nalazila se u „Žutom naselju“. Najmanje mi se svidjelo što smo tada morali nositi papuče i kute. Kao veliki individualac imala sam veliki problem s tim „uniformiranjem“ svih naših osobnosti. A najviše su me vjerojatno radovale slobodne aktivnosti. Plesala sam folklor kod prof. Čerbe i uvijek smo nastupali na priredbama. A dobro se sjećam i ekskurzija u Istri, logorovanja u Velikoj, škole u prirodi u Orahovici. To su bile situacije kada smo bili najopušteniji i najveseliji.

Imate li nekakvu anegdotu ili lijepu uspomenu iz osnovne škole?

Budući da sam bila predsjednik školskih pionira, kada je dolazila takozvana „pionirska štafeta“, velika knjiga u koju su djeca iz cijele bivše Jugoslavije upisivala svoje pjesme, priče i poruke, ja sam ju trebala primiti i nositi u drugu školu. Naravno, postojao je pionirski „dres kod“: plave suknje, bijele košulje, crvena marama i plava kapa. No ja sam u svom ranom dizajnerskom promišljanju došla na svečanost u traper suknji (hej, bila je plava) i nekoj tada  modernoj košuljici sa šišmiš rukavima (80-te se to bile) koja ja imala neke crvene umetke oko ramena. Mislila sam da mogu time zamijeniti klasičnu bijelu košulju i crvenu pionirku maramu. Na zgražanje profesora organizatora bila sam poslana kući na „presvlačenje“ i iskreno se više ne sjećam jesam li stigla nazad da formalno odjevena odnesem tu štafetu ili ne. Bilo je to vrijeme kada individualizam i kreativnost baš nisu bili na cijeni. Iz današnje perspektive taj moj pokušaj mi je baš simpatičan.

Razgovarale: Leona Grgić, Greta Klanac, Ena Mjertan, 6. b

J. Pack s MG

About the author /