KBG, list učenika OŠ "Retfala", Osijek, šk. god. 2017./2018.

Londonski putopis GRAD BEZ DAHA

Ovo ljeto nisam odbrojavala dane; uživala sam u Osijeku i družila se s prijateljima. Uživala sam biti ja jer, znala sam, kada se vratim s putovanja, neću biti ista osoba. S prijateljima iz svoje škole stranih jezika idem u London. Grad koji obogaćuje ljude i daje im priliku da budu posebni i napokon pronađu pravoga sebe.

Dan početka putovanja bio je neobično hladan, ali zubato sunce smijalo mi se, i poneki snježnobijeli oblak bio je mrlja na kristalno plavom nebu. Imala sam vječnost za spremanje, ali ostavljajući sve za zadnji dan, u žurbi sam zaboravila spremiti najvažnije te u žurbi i panici krenula i prema kolodvoru. Putovanje autobusom je dugo i naporno, ali u tom sam vidjela priliku za sklapanje novih prijateljstava. Savršen dan, savršeno odredište i savršeno društvo.

 

POGREŠAN SMIJER I EGZOTIKA

Put je bio dug, ali uz prijatelje sve je lako. Smijeh i galama sve je što se moglo čuti. Miris čipsa i cole dominirao je zrakom, kisika uopće nije bilo. Srećom, svi smo bili toliko sretni da to nismo ni primijetili. Tek ujutro, oko 5 sati, neki su uspjeli zaspati, no ja nisam bila te sreće. Odlučila sam slušati pjesme i čitati sabrana djela Conana Doyla. San je i mene pobijedio tek kada je svanulo.

Probudili su me galama i miris sendviča s benzinske. Kada sam otvorila oči, zaslijepilo me sunce. Crni taksiji i crveni autobusi na dva kata prolazili su pored nas, ali u pogrešnomu smijeru. Je li ovo san? Nije; ovo je London.

Smjestili smo se u londonske obitelji. „Naša“ obitelj bila je mala – tročlana. Do naše sobe dopirao je miris egzotične hrane i nargile. Naime, ova je obitelj podrijetlom iz Palestine. Odmah sam pomislila da nisu prva generacija koja živi u Londonu jer su pratili finale Wimbledona, povremeno uz povike i vriske iz dnevne sobe.

 

NAJBOLJA KAVA NA SVIJETU

Noć je prošla prebrzo. Ujutro smo busom krenuli prema središtu Londona. Prolazili smo pored gomile biciklista i trkša. Ljudi su i izvana drukčiji, zrak je slađi, a trava zelenija. Parkovi na svakom uglu, kuće u nizovima sve iste i velike, šetnja uz Temzu. Rijeku koja je „gledala” London kako raste i postaje ono što danas je – metropola. Smeđa Temza teče ispod Tower Bridgea. Izdaleka izgleda poput dvorca na vodi, a bljeskalice fotoaprata koje to bilježe izdaleka se vide.

Šetnja preko mosta prema Tower of London prošla je u tren oka. Stali smo u Starbucks po frappucino. Okružuje nas najbolja kava na svijetu, miris čokolade i kave. Tower of London odiše poviješću, toliko ljudi je tu izgubilo život, na mjestu koje je neko vrijeme bilo i kraljevski zoološki. Vrane, koje su simbol Towera, veselo skakuću oko stranih turista. Bijele cigle, živahne životinje, pogledi na London s visine – tu se već osjeća kako je čovjek poseban i što sve može napraviti. U sumrak smo se vratili kući i odmah smo, puni doživljaja, zaspali.

 

ROĐENDAN ZA PAMĆENJE

Drugi i treći dan proveli smo razgledavajući poznata odredišta: Big Ben, Houses of Parlament, Westminster Abbey, St Paul ‘s Cathedral i Picadilly Circus. Kada posjetite ta mjesta, jednostavno ostanete bez riječi. Veličina, izgled i povijest vezana za to odredište očaraju vas. Kada to gledate na slikama ili kada čitate ili gledate film o tome, ma ništa od toga vam ne može dočarati tu ljepotu. M’c Donalds, Pizza Hut, Subway, KFC postali su naši najbolji prijatelji. (Kada sam se vratila kući, jela sam samo voće i povrće, toliko sam se zasitila te brze hrane.) Jedino nas je noć i mrak sprečavao da se zabavljamo i stvaramo sjećanja koja zasigurno nikada nitko od nas neće zaboraviti.

A kad je prošla još jedna noć, bio je moj rođendan i baš smo išli na Oxford Street. I bio je to najbolji rođendan ikad. Odmah za doručkom dočekalo me iznenađenje. Obitelj domaćina i prijatelji ispekli su mi muffine i stavili svjećice u njih te svi zajedno otpjevali “Happy Birthday”, uručivši mi i napisanu čestitku. Htjela sam plakati; London zaista mijenja ljude.

Na Oxford Streetu rijeke ljudi prolazile su pored nas. U džungli asfalta i trgovina, moja prijateljica i ja borile smo se za svaku majicu i hlače naše veličine, jer kakve su gužve pred Božić i Novu godinu kod nas, kod njih je dva puta više, i to samo u jednoj trgovini. Kupile smo „tonu“ stvari, ručali “zdravo” u M’c Donaldsu i zaputile se u Diana’s Memorial Park gdje smo proveli ostatak dana na pikniku s prijateljima i „kupali” se s djecom u Diana’s Memorial Fountane. Dan za pamćenje se bližio kraju dok je autobus klizio cestom, opet na pogrešnoj stani ceste, i sunce se približavalo obzoru.

 

MEDVJEDIĆ KAO UTJEHA

Slijedio je moj najdraži dan. Išli smo u Madam Tissues i u Baker Street. Makar smo došli rano ujutro, red za ulaz već je bio dugačak. Ušli smo nakon sat vremena čekanja. Baš pored nas bio je restoran, tako da su na krumpirići i riba stalno mirisali. Kada sam ušla u Madam Tissues, uplašila sam se. Voštane figure bile su užasno realistične i sve su izgledale poput ljudi. Svugdje je svirala glasna glazba, a redovi za slikanje s pojedinim figurama bile su neočekivano duge. „Upoznala” sam sve, od Brada Pitta do Pape, pa čak i Henrya VII. To je bilo nezaboravno iskustvo. Za kraj smo išli na poseban 4D Marvelov film u Madame Tissues kinu. Film je bio kratak, ali pun iznenađenja i prskanja.

Bila sam jedina koja je htjela posjetiti Baker Street, stoga sam ručala s prijateljima u Subwayu i zaputila se k Sherlocku u muzej. Na moju ogromnu žalost red za muzej Sherlocka Holmesa bio je  skoro kao i onaj ispred i Madam Tissues. Nisam imala vremena za stajanje u redu, morali smo ići dalje, pa sam si kupila maloga medvjedića obučenoga u odjeću Sherlocka; ironično, zar ne?

 

 

PONOVNO NA PRAVOJ STRANI CESTE

Zaputili smo se u park u kojem je bio ni više ni manje nego ogromni labirint. Nas nekoliko hrabrih prihvatili smo izazov i ušli u labirint. Nakon nekoliko sati traženja, dovikivanja, znojenja (i plakanja) našli smo izlaz. Nikad nisam bila sretnija što sam vidjela naše nastavnice – voditeljice. Put busom prema našemu prebivalištu bio je nevjerojatno dug jer sam znala da se sutra neću probuditi i spremati se za još jedno londonsku avanturu, nego za putovanje kući.

Nakon zadnjeg pogleda na sobu, kuću i obitelji jakih nogu i srca, s očima punih suza krenuli smo prema Osijeku. Uz pjesmu smo pričali „ratne” priče, jeli zadnje londonske grickalice i pili zadnje londonske sokove, jer znali smo da je vrijeme da se društvo raziđe. Put je bio dug, ali – nažalost – prošao je prebrzo. Beskonškoj cesti koju smo gledali kroz prozor dolazio je kraj, svi smo to osjećali. Sada smo se ponovno vozili na pravoj strani ceste.

Ponovno smo stali na hrvatsko tlo. Bili smo sretni, ali svi smo plakali i grlili se jer ovo je kraj putovanja. Društvo se razilazi. Ono što je dosad bio život, sada postaju sjećanja. A ja sam, kao što sam već na početku rekla, nakon Londona postala snova osoba. Sretnija, vrednija, s više samopouzdanja i s gomilom nove robe, poklona i suvenira.

Marija Prekodravac, 8.d

 

Tagged with:    

About the author /


Related Articles

1 Comment

  1. Mr WordPress

    Hi, this is a comment.
    To delete a comment, just log in and view the post's comments. There you will have the option to edit or delete them.

Post your comments

Your email address will not be published. Required fields are marked *