KBG, list učenika OŠ "Retfala", Osijek, šk. god. 2019./2020.

Krećemo u srednju UOPĆE NIJE STRAŠNO

Ljeto je proletjelo i došlo je vrijeme da se vratimo u školske klupe. Samo je za nas, bivše osmaše, taj povratak u školske klupe bio vjerojatno još stresniji, jer se zapravo nismo vraćali u stare klupe, nego sjedali u neke nove. Razišli smo se po školama, gimnazijama i strukovnima, u različitim smjenama, i sad smo se, po prvi put nakon osam godina, morali suočiti s početkom školske godine bez starih prijatelja. Ili smo bar tako mislili.

Još na samom početku, u tramvaju se našlo staro društvo i iz škole i iz razreda, a one koje nismo sreli u tramvaju, mnogi od nas vidjeli su u Tvrđi. Tako je taj prvi dan dobio imao mnogo bolji početak jer smo u tramvaju razgovarali sa starim prijateljima i napokon shvatili da to što krećemo u srednju ne znači da moramo napustiti prijatelje iz osnovne. Zapravo, sve je bilo isto kao u osnovnoj, samo smo išli u drugom smjeru; isti ljudi, isti najbolji prijatelji… Što se toga tiče, srednja nas nije previše promijenila – bar zasad.

BRZO SE UPOZNAJEMO

Ipak, u Tvrđi smo se počeli razilaziti i tada sam u biti počela shvaćati da je s osnovnom gotovo. Uvijek ću imati lijepe uspomene na tih osam godina i na prijatelje, ali sad idem u srednju. I moram hrabro ući u novu školu, punu novih ljudi i novih nastavnika, i preživjeti bez većine starih prijatelja. Pa, mogu ja to. Inače, ja sam krenula u III. gimnaziju (prirodoslovno-matematičku). Da odmah srušim tu predrasudu, u našem razredu ima mnogo ljudi koji su imali manje od 5,0 u osnovnoj, a neki i manje od 4,5. Očigledno da zaista nije toliko teško upasti, dijelom i zbog većega broja upisnih mjesta.

Što se toga tiče, 168 učenika znači šest prvih razreda i užasno mnogo ljudi na hodnicima, koje svi tek upoznajemo, tako da to definitivno može biti zastrašujuće. Ja sam to hrabro prošla, napokon našla pravu učionicu i ubrzo upoznala neke ljude i razrednicu.

Nakon svega tog straha od srednje, panike o razredu, meni je prvi dan prošao sasvim u redu, u najmanjem od svih prvih razreda (u našem nas ima 25, dok je u drugima po 29-30 učenika). Ne, ne znam sva imena. Ne bih čak ni prepoznala sve ljude da ih vidim na hodniku. Ali, upoznala sam neke osobe, imam s kim sjediti i četiri sata koja smo dosad proveli zajedno proletjela su.

 

SMATRAJU NAS ODRASLIJIMA

I za kraj, neke novosti u odnosu na osnovnu, za one koji će ovo prolaziti nagodinu: više nemamo nastavnike, nego profesore, može se dogoditi da po redovnom rasporedu nemamo prvi sat, jednako kao što u osnovnoj nemamo šesti sat svaki dan i… To bi bilo to. Zapravo i nema toliko razlika.

A za one koji se boje srednje, nekoliko pozitivnih činjenica: u većini srednjih škola postoji dežurstvo, tako da ipak tu i tamo dobijemo slobodni dan, a i profesori nas smatraju mnogo odraslijima, tako da se pod satom smije na zahod.

Vjerujte, nakon svih strahova, stresova, panika, nabavke knjiga i nadanja da ću poznavati nekog u novom razredu, srednja škola me zasad ugodno iznenadila. Ne očekujem da će biti lagano, ali sam sada, po prvi puta, sigurna da ću se snaći i da će sve biti u redu.

To bi zasad bilo sve. Nadam se da ću imati vremena za pisanje kada počne pravo učenje, pa da vam javim kako je, da se znate pripremiti; sve vas to isto čeka.

Napisala: Helena Čavlović, 1.b, Prirodoslovno – matematička gimnazija

Tagged with:    

About the author /


Related Articles